Lyrics Dok Dunav - SHORTY FEAT. MIROSLAV ŠTIVIĆ
Davno
je
bilo,
ne
ne
bi
spominjo
imena
Ko'
nas
je
to
prod'o
i
koja
je
bila
cijena
naših
života
što
Bog
je
uzeo
Il'
nam
dao,
tri
mjeseca
pakla
A
onda
je
Vukovar
pao,
a
i
mi
skupa
s
njim
al'
smo
se
predali
hrabro
Mjesec
dana
nakon
što
je
umro
Blago
Zadro
Al'
je
ostala
gorčina
u
grlu
koje
me
zedja
Na
pozive
u
pomoć
da
l'
su
okretali
ledja
Ko'
je
Ovčaru
preživio
Ne
pitaj
sta
je
prošo,
u
Stajićevu
Nišu
Ja
sam
u
Mitrovicu
o'šo
4 mjeseca
logora,
za
svaki
sekund
ožiljak
Pa
izis'o
u
razmjeni
kad
je
već
bio
ožujak
Pa
šta
to
znači
da
sam
imao
sreće
Što
sam
ostao
živ,
imali
tu
nesreće
veće
Što
sam
vidio
i
čuo
Ne
to
se
ne
da
zaboravit
Nema
doktora
što
može
ove
rane
oporavit
Kao
ni
moju
dragu
što
bolest
uzela
mi
Još
prošle
godine,
dok
moja
Sara
ima
3
Ona
me
drži
na
životu
Samo
moja
kćerka
jeste
i
sjećanje
Na
moje
dečke
sa
Trpinjske
ceste
Boli
me
sjećanje
na
dane
slavne
Dane
ponosne,
al'
borim
se
I
ne
dam
se
dok
Dunav
tiho
protiče
I
boli
me
istina
što
nema
onih
koje
volim
ja
Pokriva
ih
zastava
Nek
sanjaju
u
sjeni
hrastova
A
moja
mala
Sara
o
tom
ne
zna
ništa
Ona
zaspe
sa
osmjehom
i
sanja
igrališta,
kolače
i
bombone,
a
ne
bombe
i
komblone
Ko
njen
stari,
ne
vidi
proklete
demone
Ne
vidi
krvave
rovove
i
popaljene
krovove
rodnoga
grada,
ona
ne
zna
ništ'
o
ovome
I
bolje
da
ne
zna,
nek
je
sretno
djete
Samo
zna
da
tata
guta
neke
roza
tablete
Kad
ga
boli
glava,
al'
ne
postoji
taj
prozak
ni
xanax
za
ove
košmare
uvučene
u
mozak
Što
mi
ne
daju
uklonit
barikade
i
klade
Zakopavam
mrtve
u
prošlost,
a
oni
ih
vade
šta
mi
to
rade
ljudi
ko
da
nisam
sav
svoj
tresem
se
i
drhtim,
ko
da
nisam
sav
svoj
Dok
me
kupa
hladni
znoj,
nešto
u
meni
kipi
peku
me
naši
haski,
kundak
života
tuče
Zaista
boli
vraški
Opet
sam
poš'o,
polako
Jer
više
ne
znam
kako
Borit
se
protiv
toga
nimalo
nije
lako
I
ko
da
nemam
ništa
drugo
osim
te
granate
Al'
neka
i
to
će
bit
dovoljno,
ako
se
vrate
Boli
me
sjećanje
na
dane
slavne
Dane
ponosne,
al'
borim
se
I
ne
dam
se
dok
Dunav
tiho
protiče
I
boli
me
istina
što
nema
onih
koje
volim
ja
Pokriva
ih
zastava
Nek
sanjaju
u
sjeni
hrastova
O
dragi
Bože,
kao
da
nije
u
snu
Kada
koljena
od
krvi,
a
ja
stojim
baš
na
dnu
A
oko
mene
poklani,
streljani,
pretučeni
unakaženi,
nevini
i
do
smrti
mučeni
Odjednom
i
j
tonem
u
krvavom
blatu
Al'
mi
Sara
drži
ruku
I
viče,
ne
dam
svog
tatu
I
onda
nestaje
sva
tama
Jer
je
anđeo
nad
nama
Pa
nam
salje
oblak
na
kojem
je
Sarina
mama
moja
draga
žena,
bljesti
od
sunčevih
snopova
i
smjeh
moje
kćerke,
jači
od
milijun
topova
mi
zagrljeni
sretni
Zato
plačemo
nas
troje
odjednom
oko
nas
svi
moji
prijatelji
stoje
Svi
još
uvijek
lijepi,
svi
još
mladi
ko
na
slici
i
svi
mi
u
glas
kažu
da
je
došao
kraj
bitci
da
živim
sad
za
žive,
mrtvih
samo
da
se
sjećam
Pa
se
izljubim
sa
svima
i
to
im
obećam
Kažu
zbogom
i
opet
sve
je
isto
ko
i
prije
Silni
Dunav,
na
vodotornju
se
zastava
vije
Ja
se
budim
jer
se
Sara
smije
I
ručice
dvije
mene
grle
oko
vrata
Tolika
sreca
u
meni
je
Boli
me
sjećanje
na
dane
slavne
Dane
ponosne,
al'
borim
se
I
ne
dam
se
dok
Dunav
tiho
protice
I
boli
me
istina
sto
nema
onih
koje
volim
ja
Pokriva
ih
zastava
Nek
sanjaju
u
sjeni
hrastova
Attention! Feel free to leave feedback.