Текст песни Dok Dunav - Shorty

Davno je bilo, ne, ne bi′ spominj'o imena
Ko nas je to prodo i koja je bila cijena naših života
Što bog je uzeo, il′ nam dao, tri mjeseca pakla
A onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim

Al smo se predali hrabro, mjesec dana
Nakon što je umro blago Zadro, al je ostala gorčina
U grlu koje me žeđa, na pozive u pomoć
Dal' su okretali leđa, ko' je ovčaru preživio

Ne pitaj šta je prošo, u Stajićevu Nišu
Ja sam u Mitrovicu o′šo, 4 mjeseca logora
Za svaki sekund ožiljak, pa izišo u razmjeni
Kad je već bio ožujak, pa šta to znači

Da sam imao sreće, što sam ostao živ
Imali tu nesreće veće, što sam vidio i čuo
Ne to se ne da zaboravit, nema doktora
Što može ove rane oporavit, kao ni moju dragu

Što bolest uzela mi, još prošle godine
Dok moja Sara ima tri, ona me drži na životu
Samo moja kćerka jeste i sjećanje
Na moje dečke sa trpinjske ceste

Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne
Al′ borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče
I boli me istina što nema onih koje volim ja
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova

A moja mala Sara o tom ne zna ništa
Ona zaspe sa osmjehom i sanja igrališta
Kolače i bombone, a ne bombe i komblone
K'o njen stari, ne vidi proklete demone

Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada
Ona ne zna ništ o ovome i bolje da ne zna
Nek je sretno dijete, samo zna da tata guta neke roza tablete
Kad ga boli glava

Al ne postoji taj Prozac
Ni Xanax za ove košmare uvučene u mozak
Što mi nedaju uklonit barikade i klade
Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade

Šta mi to rade ljudi k′o da nisam sav svoj
Tresem se i drhtim, dok me kupa hladni znoj
Nešto u meni kipi
Peku me naši haški, kundak života tuče

Zaista boli vraški opet sam pošo, plako
Jer više ne znam kako, borit se protiv toga
Nimalo nije lako, i k'o da nemam ništa drugo osim te granate
Al neka, i to će bit dovoljno, ako se vrate

Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne
Al′ borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče
I boli me istina što nema onih koje volim ja
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova

O dragi Bože
Kao da nije u snu, kada koljena od krvi
A ja stojim baš na dnu, a oko mene poklani
Streljani, pretučeni, unakaženi, nevini i do smrti mučeni

Odjednom i ja tonem u krvavom blatu
Al mi Sara drži ruku, viče ne dam svog tatu
I onda nestaje sva tama, jer je anđeo nad nama
Pa nam šalje oblak na kojem je Sarina mama

Moja draga žena, blješti od sunčevih snopova
I osmjeh moje kćerke, jači od milijun topova
Mi zagrljeni sretni, zato plačemo nas troje
Odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje

Svi još uvijek lijepi, svi još mladi ko na slici
I svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci
Da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam
Pa se izljubim sa svima i to im obečam

Kažu zbogom, I opet sve je isto k'o i prije
Silni Dunav, na vodotornju se zastava vije
Ja se budim jer se Sara smije, i ručice dvije
Mene grle oko vrata, dokaz sreća u meni je

Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne
Al′ borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče
I boli me istina što nema onih koje volim ja