Текст песни Dok Dunav - SHORTY FEAT. MIROSLAV ŠTIVIĆ

Davno je bilo, ne ne bi spominjo imena
Ko' nas je to prod'o i koja je bila cijena naših života što Bog je uzeo
Il' nam dao, tri mjeseca pakla
A onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim al' smo se predali hrabro
Mjesec dana nakon što je umro Blago Zadro
Al' je ostala gorčina u grlu koje me zedja
Na pozive u pomoć da l' su okretali ledja
Ko' je Ovčaru preživio
Ne pitaj sta je prošo, u Stajićevu Nišu
Ja sam u Mitrovicu o'šo

4 mjeseca logora, za svaki sekund ožiljak
Pa izis'o u razmjeni kad je već bio ožujak
Pa šta to znači da sam imao sreće
Što sam ostao živ, imali tu nesreće veće
Što sam vidio i čuo
Ne to se ne da zaboravit
Nema doktora što može ove rane oporavit
Kao ni moju dragu što bolest uzela mi
Još prošle godine, dok moja Sara ima 3
Ona me drži na životu
Samo moja kćerka jeste i sjećanje
Na moje dečke sa Trpinjske ceste

Boli me sjećanje na dane slavne
Dane ponosne, al' borim se
I ne dam se dok Dunav tiho protiče
I boli me istina što nema onih koje volim ja
Pokriva ih zastava
Nek sanjaju u sjeni hrastova

A moja mala Sara o tom ne zna ništa
Ona zaspe sa osmjehom i sanja igrališta, kolače i bombone, a ne bombe i komblone
Ko njen stari, ne vidi proklete demone
Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada, ona ne zna ništ' o ovome
I bolje da ne zna, nek je sretno djete
Samo zna da tata guta neke roza tablete
Kad ga boli glava, al' ne postoji taj prozak ni xanax za ove košmare uvučene u mozak
Što mi ne daju uklonit barikade i klade

Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade šta mi to rade ljudi ko da nisam sav svoj tresem se i drhtim, ko da nisam sav svoj
Dok me kupa hladni znoj, nešto u meni kipi peku me naši haski, kundak života tuče
Zaista boli vraški
Opet sam poš'o, polako
Jer više ne znam kako
Borit se protiv toga nimalo nije lako
I ko da nemam ništa drugo osim te granate
Al' neka i to će bit dovoljno, ako se vrate

Boli me sjećanje na dane slavne
Dane ponosne, al' borim se
I ne dam se dok Dunav tiho protiče
I boli me istina što nema onih koje volim ja
Pokriva ih zastava
Nek sanjaju u sjeni hrastova

O dragi Bože, kao da nije u snu
Kada koljena od krvi, a ja stojim baš na dnu
A oko mene poklani, streljani, pretučeni unakaženi, nevini i do smrti mučeni
Odjednom i j tonem u krvavom blatu
Al' mi Sara drži ruku
I viče, ne dam svog tatu
I onda nestaje sva tama
Jer je anđeo nad nama
Pa nam salje oblak na kojem je Sarina mama moja draga žena, bljesti od sunčevih snopova i smjeh moje kćerke, jači od milijun topova mi zagrljeni sretni
Zato plačemo nas troje odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje

Svi još uvijek lijepi, svi još mladi ko na slici i svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam
Pa se izljubim sa svima i to im obećam
Kažu zbogom i opet sve je isto ko i prije
Silni Dunav, na vodotornju se zastava vije
Ja se budim jer se Sara smije
I ručice dvije mene grle oko vrata
Tolika sreca u meni je

Boli me sjećanje na dane slavne
Dane ponosne, al' borim se
I ne dam se dok Dunav tiho protice
I boli me istina sto nema onih koje volim ja
Pokriva ih zastava
Nek sanjaju u sjeni hrastova